Sećanje na Narod

Cichorium intybus (chicory)

Nekada davno, jako davno, pre potopa, živeo je jedan narod. Sebe su zvali baš tako Narod. Ne zna se mnogo o njima, ako posmatramo onako akademski, ne postoje naučni dokazi o njihovom postojanju, životu, nema artefakta, pisanih spomenika, grnčarije…. Opet, s druge strane posmatrano, dokazi o njihovom postojanju su tu, svuda oko nas, samo je pitanje da li želimo da ih vidimo.

Dakle, Narod. Narod je živeo na jednoj prostranoj visoravni, veličine današnje Evrope, manje više.
Divno je bilo živeti u tom okruženju, sa Narodom. Klima je bila blaga, mnogo blaža nego danas, uglavnom je podsećala na ono što danas zovemo večno proleće,nešto što postoji samo u umetničkoj viziji.
Sunce je sijalo, ali nije pržilo, kiše su padale i plodile zemlju, da ne bude žedna. Životinje su slobodno živele i množile se, biljke su bujale, reke su tekle svojim tokovima. Narod je živeo u blagodetima, kakve su danas nepoznate.
Čudan je to bio Narod. Recimo, kada bi neko danas pronašao njihove knjige – o da, bili su veoma pismeni – ne bi uspeo nikada da ih prevede. Zašto? Zato što bi posle mnogo muka uspeo da odgonetne po neku reč, ali smisao rečenice, nikada, nikada ne bi uspeo da protumači. Jezik, kojim je Narod govorio je bio sasvim drugačiji od svih današnjih jezika, od svih jezika, koje čovečanstvo pamti.
Pođimo od nekih osnovnih načela svih poznatih, živih I mrtvih jezika. Evo, da vidimo da li se nešto iz jezika Naroda može ukopiti u ta načela. Dakle jezik, kojim je Narod govorio nije imao jedninu ni množinu, nije imao lica, prvo, drugo, treće – ja,ti, on, oni, vi….. Kako je to moguće. Vrlo je moguće! Narod je imao samo jedno lice, koje je bilo istovremeno i jednina i množina a to je MI. Postojali smo samo mi, a mi smo bili svi mi i pojedinac i ceo Narod. Možda, zvuči malo blesavo, za početak, ali ako malo bolje razmislimo, videćemo da ima ima logike. Recimo, mrzite komšiju, baš Vam se zamerio, dakle kažete sebi – Mrzim ga! E sad, to je moguće zato što u Vašoj glavi postoji jasno definisana ideja, da je to on, komšija, nešto sasvim drugo, posebni entitet, koji nema nikakve veze sa Vama, sa Vašim postojanjem. Kada se stvari postave tako, onda možete da ga, njega, mrzite do mile volje. Ali, zamislite sada, da u Vašoj glavi postoji samo jedna ideja, jedno lice MI. Onda Vi I komšija, niste razdvojeni, niste dva različita entiteta, nego jedan, vi ste MI. Ako mrzite njega, mrzećete I sebe, mrzećete svoju majku, dete, ženu. Ne ide! To bi Vam objasnio I svaki pripadnik Naroda, da samo može. Rekao bi samo, da naravno svi smo mi mi, ljudi, nema razlike među nama, voli bližnjeg svog, da bi voleo sebe, tako bi govorio naraod, da je mogao, da je imao lica I rodove I jedninu I množinu. Ali, nije, pa nije imao ni takvih problema.

A bogovi, božanstva, da li ih je Narod imao. U šta je Narod verovao, da li je uopšte verovao. Pa naravno da je verovao, ne samo verovao nego poštovao, tako duboko i iskreno poštovao, da je to danas nezamislivo.
Pre nego što to objasnimo, da se vratimo na još jedno načelo, onako gramatički gledano, koje je danas suštinski važno, a nije postojalo u jeziku Naroda. A to je sledeće: u jeziku Naroda nije postojalo prošlo i buduće vreme, samo sadašnje. Glupo, čini Vam se, neodgovorno, nemoguće, šta je narod bez pamćenja, tradicije, budućnosti. Narod bez svega toga je Narod, objasnio bi Vam svaki pripadnik Naroda, kada bi mogao. Jer ono što je bilo je ono što jeste, ono što će biti je ono što jeste. Sve je jednostavno, kada se shvati da smo to samo MI, oni pre nas sada, oni posle nas, jednostavno MI. Onda nema zaborava, kako neko može zaboraviti sebe, nema planova I iščekivanja za neke druge generacije, pošto su oni koji dolaze mi a to je takođe sada.
A u koga je verovao narod . Da li je postojao Bog ili više božanstva. Naravno, postojao je Bog i božanstva, ali pošto nema zamenice on ni oni, Bog, tj. Božanstva su takođe bili mi, deo Naroda.
Kako je bilo lako verovati, voleti, tada kada je Narod živeo!
Doduše postojala su neka pravila i tada. Recimo, narod je obavezno hodao bos. Bilo kakvo pokrivanje stopala je bilo nezamislivo. Stopala su primala energiju Zemlje, planete, doma Naroda. Ta veza nije smela da bude prekinuta, ni u jednom trenutku. Takođe, bilo je zabranjeno praviti podove, stepenike, spratove. Svi domovi, palate, kakve su samo prekrasne palate imali, sve je građeno na zemlji, da bi Narod u svakom trenutku mogao da oseti šta planeta radi, misli, oseća.
Žene i muškarci su bili ravnopravni, pa bili su jedno. Doduše u hramovima su svešteničke dužnosti obavljale samo žene, ali inače nije bilo nekih većih rodnih razlika.
I tako je Narod živeo u miru sa sobom, sa prirodom, životinjama, planetom. Živeo je Narod u miru i spokojstvu sa dušama, koje su bile tu oko njih. Narod je bio svestan da duša napušta telo posle smrti i da se vraća u nekom novom pojavnom obliku, kao čovek, životinja ili biljka. Ali duše su bile tu, sada, komunicirale preko sveštenica, delila iskustva iz prethodnih bitisanja, sećale se budućih iskustava. Sve je bilo sada, bez prošlosti, bez budućnosti, zar ne!
A onda jednog dana duše su se umirile. Dugo su ćatale, nisu se javljale, nisu se pojavljivale. Narod se uplašio. Ne samo što se glas duša nije čuo, nego se i Zemlja umirila, ućutala, nije se osećala ona uobičajena energija, veze su nestale. Narod je počeo da se okuplja .
Posle izvesnog vremena, duše su se pojavile, sve zajedno i kao usplahirene, preplašene ptice, letele su oko glava unevezrenog Naroda. Muk. Skamenjni pripadnici Naroda, jedva da su disali. Posle izvesnog vremena, jedna od sveštenica je skupila hrabrost, ustala, pružila ruke prema nebu i pozvala duše da progovore(da li sam pomenula da su pripadnici Naroda bili ultravegani a da su se sveštenice hranile uglavnom jabukama, radi bolje komunikacije sa dušama).
I duše su regovale, kao po komandi sakupile su se i u formi svetleće zmije, uputile su se prema sveštenici. I preneli su joj poruku.
– Vreme je. Vreme je Narode, da se pokrenete, da odete sa ovog mesta, koje Vi zovete domom (na jeziku Naroda dom se kaže raj, prim.aut.). Zemlja, naša planeta se umorila. Mora malo da se pokrene, kao svako od Vas, kada posle spavanja, protegne svoje utrnulo telo, tako i Zemlja mora da se protegne, da se okrene, da se namesti u novi udoban položaj. I zato ono što je bilo planina, biće more, tamo gde je bilo more, izroniće planine. Vaš dom će biti potopljen. Krenite I tražite sebi novi dom. Potresi će proći, vulkani će umuknuti, potpop će presahnuti I Zemlja će zaspati u svom nom položaju. Idi Narode moj I ne zaboravi! Ne zaboravi SADA, ne zaboravi svoj dom, zvani RAj, ne zaboravi sebe, ne zaboravi NAROD.
Šta je dalje bilo, pa to svi znaju, nećemo o tome pričati. Samo ćemo se podsetiti na Narod, kakav je nekada bio I kakvog više nema. MI je ostalo samo u ponegde u sećanju, nekog ljubavnog para na primer, koji u veličini I grandioznosti svoje ljubavi, uspe da se izdigne iz svog voljenog JA I stopi se u bitisanje svoje ljubavi, u geniju nekog umetnika, u velikom delu nekog junaka, koji svoj život stopi sa svojim narodom. Sa dušama ne komunicira niko.
Sad se postavlja pitanje – kada se Zemlja probudi, kad reši da se protegne I namesti u novi položaj, šta onda, ko će biti glasnik I kuda će glasnik poći….
Ali, nećemo misliti sada o tome. Hajde da se svi na trenutak prisetimo Naroda. Sada je pravi trenutak za to. Narod je živeo u miru I spokojstvu. I priroda oko njega je takođe bila spokojna. Zelenila je bilo uvek I svuda, a cveće je uglavnom bilo spokojno plavo boje. Zato izađimo napolje, na neku poljanu. Ako pogledamo oko sebe , tu oko Vidovdana, videćemo plavi cvet, svuda oko nas, prepotposki cvet plave boje, u narodu poznat kao konjska trava, modrica, plavulja, radić, sunčevo cveće, cikorija.
Ako se prepustimo, zagledamo u njegovo plavetnilo I oslušnemo, čućemo Narod, kako šapuće, pevuši, postaćemo na trenutak MI.

14 COMMENTS

  1. Čitao sam davno jednu zanimljivu knjigu (ti ćeš znati bolje: mislim da se autor zvao Li Vorf, antropo-lingvista) Opisivao je neke slične specifičnosti jezika Hopi-indijanaca, koji su zbog činjenice da su svi živeli u jednoj dolini imali jedistvenu šemu (shvatanje) vremena – pa na njihovom jeziku nije uopšte bilo moguće izraziti kondicional… Čitao sam to još u srednjoj školi, ali mi se (iz bog-zna-kog razloga) duboko urezalo u sećanje. Izgleda je veza izmedju jezika i poimanja sveta dvosmerna, i mnogo složenija nego što se obično misli…

  2. Maštovito…”Recimo, narod je obavezno hodao bos. Bilo kakvo pokrivanje stopala je bilo nezamislivo. Stopala su primala energiju Zemlje, planete, doma Naroda.” Najviše mi se dopada ovaj deo. A usput, da kažem: kao dete sam volela belu kafu od cigure (cikorije), proizvođač Franck, a radič je omiljena salata u mom domu…

  3. Nisam konkretno čitala tu knjigu, ali jesam dosta na tu temu. Veliki je to, više filozofski ali i naravno lingvistički problem, nastanak jezika, uopšte definicija pojma i pojmova vezanih za suštinu jezika, kao sredstva komunikacije.

  4. Emo, draga moja Frankova kafa, tj cigura. Naravno da je to prva asocijacija, kada mi neko pomene ciguru, belu kafu. Obožavala sam je. Inače, hvala na lepim rečima. 🙂

  5. Znaš li da pozdrav drevnih Maja, koji je ujedno i kodeks časti – In lake’ch – znači “ja sam tvoje drugo ja”?

    Sad vidim zbog čega te je privukao onaj moj post. Izgleda da već duže vreme razmišljamo o istoj temi 🙂

  6. Hajh..taj tvoj veseli Narod opasno je zagrizao u totalitarizam. Ego, kad ode do vraga, iliti do sujete, jeste grdan zajeb, ali ni ovo sjedinjenje (svi smo isto, jedno, bla bla) ništa nije bolje, naprotiv.

    Pametan je bio onaj koji je oduvao taj Narod :mrgreen:

  7. S jedne strane moram da priznam da si u pravu, ne valja baš nikako, kuda ovaj narod danas ide. Opet, ja verujem u dobro kao ideju, videćemo.

Comments are closed.