The Passenger – Prozna igra

 

Sedim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. – Istina, to niko i ne zahteva od mene, ali to je svejedno….

– Au, sine, šta pričaš bre? Kakav crni tramvaj? Ovo je autobus, Lasta, sine, za Mladenovac. Da li imaš nekog u Mladenovcu?

Pokušao je da okrene glavu, prema izvoru zvuka, izvoru tih neobičnih reči. Tama i sivilo su se borili da opstanu, da potisnu svetlost i boje.
– Evo tebi sine jabuka, nešto si mi ubledeo, više užuteo, uzmi slobodno, domaća je. Znaš kako narod kaže, zdrav kao jabuka, osvežiće te.
Slika se formira, vidi ženu pored sebe, pruža mu nešto i smeši se, priča, priča usta ne zatvara…

Sad ponovo gubi sliku, muti se sve, podrhtava.
– Merline, koliko puta sam ti rekao ne igraj sa ozbiljnim stvarima. Svaki napitak je i opasan i magičan istovremeno. Ali, moraš da vodiš računa, da uradiš sve što sam te naučio, ne sme biti greške. Svaki sastojak se mora tačno odmeriti, staviti onim redosledom, kako sam te učio. Kap po kap! Slušaš li ti mene Merline – urlao je učitelj.

Kap, kap, kap,….., video je kap vode, evo je i sledeća, kapljice se skupljaju na dlanu.
– Dobro je, evo otvorio je oči. Jao, sine, srce mi stade, koliko si me prepao. Skokljao si se odjednom, nisam stigla ni da te zadržim. Glavu si udario, nadam se da se nisi povredio. Sipala sam ti vodu na glavu, izvini, sad si mokar. Bar si se osvestio.
– A, bre, ženo, ti nisi normalna – urlao je muškarac sa susednog sedišta, vidiš da je drogiran, sigurno je i bolestan, pusti bre budalu, sve će da nas zarazi. Majstooore, stani bre, izbaci narkomana napolje, dok nije kasno!
– Ko je bre tebe šta pitao, ti ćeš matori jarče da zavodiš red u Lasti! Šta tebi dete smeta. Nije mu dobro, svakom može da pozli. Pa šta i ako je popio nešto, svakom dođe teško, ko zna kakva ga muka mori. Gledaj bre svoja posla.

Lasta, lastavica, vau, pa ja letim, ja sam ptica, ja sam lasta, putujem … Ej, učitelju, uspeo sam poleteo sam, uzleteo sam…….
– Držite ga, pomozite, ljudi…
– Šta je, sad pomozi, a malo pre, dete je popilo!
– Neka zove neko hitnu pomoć, sav se trese, bože, umreće, ….., hoće li neko da mi pomogne.

Leteo je konačno, leteo je iznad mora, gradova, polja, leteo je van vremena, van događaja. Bio je konačno to što jeste, to što je hteo, bio je sve i ništa. Bio je samo putnik, malo je zalutao, ali sad je se vinuo i svetlost ga vodi , pravo u nebo i zvezde…..

I am the passenger and I ride and I ride
I ride through the city’s backsides
I see the stars come out of the sky
Yeah, the bright and hollow sky
You know it looks so good tonight ……

16 COMMENTS

  1. Miljo, sad sam stvarno ponosna, zbog tog dodatnog plusa, ozbiljno, hvala ti.
    Šta da ti kažem, otela se gospođa odavno, sve tera na svoju vodenicu 🙂

  2. First thing first: bravo za Igija i Zigija 😀

    Nema dalje, da te hvalim samo bih se ponavljao 😉 U svakom slučaju znaš šta mislim. S tim da bi sljedeći put mogla da pišeš npr o tome zašto ljudi imaju potrebu da pričaju u autobusu 🙂

  3. Много ми се свиђа, можда зато што сам једном и ја био осуђен да сам наркоман у аутобусу. Браво! 🙂

  4. Milko, a što da me ne hvališ, ma slobodno se ti ponavljaj 🙂
    Eh, šta da ti kažem, zna se ko je car kad je muzika u pitanju, drago mi je da se slažemo.
    Za priču u autobusu, razmisliću, pa ako mi nešto padne na pamet, videćemo.

  5. Хвала на добродошлици 🙂 Већ дуже време пратим, али нисам баш упућен у тематику, па сам до сада само читао… Узгред, нисам имао појма да смо земљаци. Идем у суботу пут Параћина, пренећу поздраве 🙂

  6. ToMCee, ako postoji grad mojih snova, to je Paraćin. Sada nemam nikoga tamo, iako sam najlepše godine svog ranog detinjstva provela u jednoj predivnoj kući u malenoj ulici iza pošte, kući koju je moj deda sagradio davnih 30-ih godina prošlog veka.

Comments are closed.