Ko umije njemu dvije

    Ko umije njemu dvije – ko umije tomu dvije, narodna poslovica

    Tumačenje poslovice  – ko umije njemu dvije

    1. Veselin Čajkanović

    U pesmi „Mujo i Alija” (Buk, Pjesme, 2, 10) uzela je na sebe najmlađa od tri vile da zavadi braću, Muju  i Aliju, koji su spavali ušmi pod jelom. Ona se spusti i stane pored Muje.

    Kad su se braća probudila, i Alija video vilu pored svog brata, obuzme ga ljubomora: “ A ne, Mujo” – kaže on – “rđa te ubila , tebi dvije  a meni ni jedna!” Braća se zavade i Mujo ubije Aliju.

    Uz stih “tebi dvije, a meni ni jedna” primećuje Vuk: Valjda je Mujo bio oženjen, ili se Aliji prividjelo da kod Muje stoje dve djevojke.”

    Vukovo objašnjenje nije dobro. U stihu se nesumnjivo parafrazira poznata poslovica „Ko umije tomu dvije” koju je baš Vuk uneo u svoju zbirku poslovica (No 3034, izdanje 1900; u cetinjskom izdanju, str. 159, pogrešno stoji dvaje), i koja se nalazi i u njegovoj zbirki pripovedaka kao naslov 46 . pripovetke.

    Koju reč treba dopuniti uz dvije nije jasno (P. Budmani misli da je taj oblik došao zbog slika) upor.  Vuk, Poslovice 2911 “Ko rano rani dvije sreće grabi”. V. Čajkanović, Tri srpske poslovice, Glasnik etnografkog muzeja III, 1928

    1. Vuk Karadžić

    Ko umije, njemu dvije

    Bio stric i sinovac, pa reče jednoć sinovac stricu: „Hajde, striko, da idemo u četu.” Stric pristane i pođu. Idući putem sustignu jednoga čoeka đe vodi dva brava na uzlici. Tada reče sinovac stricu: „Hajde da ukrademo sna dva brava.”

    A stric mu odgovori: „Kako ćemo, jadan bio, ukrasti, kad ih vodi za uzlicu?” A on mu reče: „Lasno ćemo ih ukrasti, pusti ti mene.” Pa onda otide pobrzo naprijed, pa izuje jedan opanak, pa ga baci na put kuda će udariti onaj s bravima, pa se sakrije ukraj puta.

    Pogledaj: kako je nastala reč – valjda

    Kad naljeze onaj što ćera dva brava, digne opanak pa ga opet badi govoreći: „Što će mi ovi jedan?” Čuvši to sinovac otrči opet naprijed, pa i drugi opanak izuje i baci na put, pa se opet sakrije.

    Kad onaj s bravima opet naljeze, i vidi još jedan opanak, onda mu bude žao što onaj prvi nije uzeo, pa sveže svoja dva brava kraj puta za jedno drvo, pa se povrne da ga uzme, da oba sastavi.

    U tome | se oni prišuma pa odriješi dva brava i odvede stricu. Poslije toga pođu dalje stric i sinovac da četuju. Idući tako vide jednoga čoeka đe ore njivu su dva vola. Tada reče sinovac stricu: „Hajde da mu ukrademo jednoga vola iz rala.”

    Bonus:

    vuna Kićo – poreklo i značenje izraza

    ko umije njemu dvije vuna Kićo srpski izrazi

     

    A stric mu odgovori: „Kako ćemo, jadan bio, ukrasti vola ispred čoeka?” A on reče: „Lasno ćemo ukrasti. No pođi na oni kamen pa sjedi i viči jednako: „„čudim se,”” pa kad on dođe k tebi da te pita čemu se čudiš, a ti mu kaži da se čudiš njemu što ore na jednom volu.” Stric posluša sinovca, otide i sjedne na kamen pa ga stane vika: „Čudim se! čudim se!” Kad se onome čoeku što oraše već dodija slušajući ga, ustavi volove, pa otide i upita ga: „Čemu se čudiš, jadan bio?”

    Pročitaj: hajde – rečca ili glagol, upotreba

    A onaj mu s kamena odgovori: „Čudim se tebe što oreš s jednijem volom.” A orač mu odgovori: „Ne orem s jednijem nego su dva.” Pa ce brže bolje vrati k ralu da vidi jecy li mu obadva vola, kad tamo, a sinovac se prišumao i ukrao vola iz rala. Tako stric i sinovac ućeraju vola i dva brava.

    Idući otole dođu na jednu pećinu. Onđe stanu pa zakolju jednoga brava, ogule ga i pripeku. A pošto ga ispeku, onda stric reče sinovcu: „Hajde da jedemo.” A sinovac mu odgovori: „Sad ćemo, | striko, dok se malo ohladi. Nego dotle mi hajde da se plašimo, pa koji koga poplaši, onaj prvi da počne jesti.” Stric pristane na to, pa iziđe pred pećinu i stane baukati: „Bau! bau! bau!”

    A sinovac mu odgovori iz pećine: „Ne bojim ti se ja baukanja; ti si, striko.” Tada uđe stric unutra, a sinovac iziđe na polje pa uzme mješinu od zaklanoga brava, te je napuše pa udri po njoj palicom i viči: „Jaoh za Boga! nijesam ja, nego striko.”

    Stric u pećini kad to začuje, prepadne se misleći da je došao onaj što su mu brave ukrali, pa na drugu stranu bježi doma bez ništa, i tako sinovcu ostane, sve. — Ko umije, njemu dvije.

    Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke

    « Back to Glossary Index