
Sedela sam ja tako, pre neki dan, za kompjuterom, kucala!
Kucala, surfovala, radila – s vremena na vreme, blogovala, i sve ostalo uobičajeno za jednog prilično vintage female hackera. Kad ono tras – led, sledila se slika na ljubljenom mom kompu. Ajde dešava se! Idemo restart.
………………!!!!!!!!!!!! &&&&&&&&&& ,,,, …… ############# ??????????????????
Stres! Panika! Haos! Sistem ne može da se podigne!
Vrištim, ne pomaže, doduše nema nikoga u kući. Stanje ne predinfarktno nego infarktno, moždano haotično. Svi simptomi apstinecije u najgoroj fazi se javljaju već posle 5 minuta off-line.
OK! Samokontrola! Diši! Razmišljaj!
Naravno – mobilni, polako zovi pomoć.
Urlam u telefon, dušo, crko, uradi nešto!
- Ajde smiri se, probaj još jednom da ga restartuješ!
Pritisnem još jednom dugme za restart, izogovarajući pritom sve moguće mantre, bajalice….
Skrivena kamera ili .. o čemu se radi, dugme za restart uleće u kućište uz zvuk – ping!!!, koji razdire moje uši!
Dalje se ne sećam!
Simptomi, pričali su mi ukućani su bili klasični. Pečati po licu, gubitak glasa, nekontrolisano lupanje srca, apatija koja se smenjuje sa izlivima besa….
Dragi moji, organizovaše se još istog dana, u cilju spasavanja drage im retke vrste pomenute vintage female hackerke.
Imam novi komp! I am on line! I am alive again! I am back!


You are never too old to set another goal or to dream a new dream. ~~ C. S. Lewis