Abosolute Evil – Priča o Bati – Genesis

Plaža. Juli mesec. Sunce se ogleda u sjajnom plavetnilu. Smeh, graja, prskanje vode. Uobičajena gužva za to doba godine. Morska voda je lekovita I za dušu I za telo. Žene, muškarci, deca prepušteni letnjim radostima izgledaju gotovo srećno. Zaboravljeni u morskim radostima. A ima toliko toga da se zaboravi. Gotovo za sve te žene I muškarce, čak I za veliki broj dece. Godina je 1996. Koliko zla je već prohujalo u toj godini na prostorima, koji počinju od obala Jadranskog mora. Koliko zla će se tek desiti I možda zadesiti neke od učesnika nevinog brčkanja tog prelepog julskog dana. Sunce I more ne biraju, nesebično daju svoje darove svima. A ljudi u svojoj bezdušnosti, smatraju da je sve njihovo, da troše, da koriste, da odbace, da unište …. Ljudi koji misle da imaju sva prava, prava na sunčev sjaj, šum morskih talasa, prava na posedvanje ljudske duše, ljudskog života …
G-din Gradimir F. Aš…………ić, sa srednjim slovom obavezno, kako je uvek voleo da se predstavlja, je sedeo zavaljen u pletenoj stolici , ispod suncobrana u kafiću na plaži. Pio je svoju ledenu Nes kafu i pušio.

heliosfull

Žena i deca su bili tamo negde dole, sunčali se i kupali. On nije voleo kupanje, nije voleo gužvu. Voleo je da bude sam. Sa svojim mislima. Ovo baš i nije bila njegova vizija odmora. Ali, šta se može. Morao je da priušti porodici odmor, kakav im sleduje, kakav se očekuje. Doduše bio je planiran odmor u Turskoj, ali zbog nemogućnosti planarinja, kada je njegov posao u pitanju, morali su da se odluče za ovo praktičnije i bliže rešenje.

Dobro mu je krenulo u ovo vreme raspada zemlje u kojoj se rodio ,vreme ratova i propadanja. Od običnog direktorčića u jednoj, nekada solidnoj firmi, postajao je polako gazda, Big bos. Vremena su se promenila. Sada su važila neka druga pravila. Dok se stolarija izvozila iz tog malog grada u Srbiji, u ceo svet, živeo je on dobro, ali to su bile mrvice. A onda se sve to srušilo , kao kula od karata, početkom devedesetih, srušilo. Nastale su nove okolnosti, nova pravila. E to je bilo dobro za njega, Gradimira F. Aš…………..ća. Kad ništa nije funkcionisalo, kada su ovi prostori bilo zatvoreni , poklopljeni kao orahovom ljuskom, Gradimir je shvatio, da je što se njega tiče, samo gotovo sa njegovim starim životom. A da novi, perspektivniji tek počinje. Da tek dolazi vreme za njega, da diše punim plućima. Tržišta Nemačke, Italije i mnoga druga, nisu prestala da rade, zato što su se neki ludi narodi na Balkanu tukli, što su jedni druge rešili da istrebe sa manje ili više uspeha. Izgledalo je kao da je u njegovoj bivšoj firmi samo Gradimir bio svestan toga. U početku se malo primirio, sačekao i onda krenuo u akciju. Stupio u kontakt sa bivšim partnerima po Evropi, dobio saglasnost za nove količine robe, doduše nezvanično, koja če ići nekim drugim, čudnim putevima do svojih ciljeva u Evropi. Sirovinu nabaviti, bilo je još lakše nego što je očekivao. Svi ti javni i zvanični neprijatelji, sa druge strane nišana, spremno su ušli u novi dil. Vrlo brzo je uspeo da zatvori krug. Ratni sukobi na sve strane, ali uvek je bilo načina da se šume poseku, da se stabla iz Bosne, Slavonije prebace, preko Drine i drugim nekim putevima, nije ga baš zanimalo kako, do fabrike, koja je polako ali sigurno prelazila u njegovo vlasništvo.
Tu su se dalje obrađivali i onda nekim drugim putevima, završavala je roba tamo gde treba. Svi zadovoljni. Krajnji korisnik, jer je dobijao kvalitetnu robu ispod cene, Gradimir dovoljno novca da isplati neke sitne pare radnicima u zemlji u kojoj je svakodnevni hleb na stolu, bio luksuz. Dobavljači preko reke, preko granice, preko nišana, dobijaju keš na ruke, na vreme, kako je dogovoreno. Posao se širio, nova ulaganja su se podrazumevala. Preselio se zbog posla u Beograd. Počeo je nejgov novi život, život kakav je želeo od kad zna za sebe.
U 51-oj godini, kada su njegovi klasići razimišljali o penziji, Gradimir je dobijao od života sve ono što je izmaštao u svojim snovima. Ponekad i više od toga.
Oženio se i porodicu zasnovao prilično kasno, već se bližio četrdesetoj. Morao je, pritiskala ga je porodica, običji, rodbina, provincijska sredina.
Mlad je bio, kada je shvatio ko je, priznao sebi svoju prirodu. Dobro, bilo je malo pomoći sa strane.
Njegov prvi ljubavnik je bio u dobu u kome je on sada. Uveo ga je u svet ljubavi, seksa.
Sa odlaskom u Beograd, na studije, bilo je malo teže ispoljiti se, pronaći sebi partnere u tako velikom gradu, koji ne poznaješ. Ali svaka ptica svom jatu leti. Tako je i on vrlo brzo i u toj metropoli pronašao sebi slične. Kasnije, kada se vratio u svoje rodno mesto, zaposlio se, postao je mnogo oprezniji, pa je I prilika bilo manje. Srećom posao je bio takav da je mnogo putovao. Ta putovanja su bili ventili. Organizovao ih je tako da je uvek bilo mesta I vremena da se prepusti svojim zadovoljstvima.
NIje promenio način života ni kad se oženio, dobio decu.
Ženu su mu po starom običaju provodadžisanjem pronašle neke tetke, strine. Da stišaju majčinu paniku.
Doduše, pokušavale su one godinama unazad, ali je glatko sekao sve te pokušaje u korenu. Kada je jednom prilikom čuo šaputanje iza svojih leđa – ona pederčina, rešio je da se oženi. I prihavtio je prvo provodadžisanje posle toga.
Doveli su mu devojku iz dobre porodice, vrednu radnu, iz obližnjeg sela, sirotinja. Visoka, suvonjava, slične građe, kao I on, ni lepa ni ružna. Onako obična. Ali, što mu se dopalo ćutljiva. Venčali su se vrlo brzo, posle par meseci. Srećom, odmah je zatrudnela. Dvoje dece mu je rodila, odmah jedno za drugim.
Posle toga nije više ni pokušavao da joj se približi. Šta je ona mislila, nije znao, niti ga je zanimalo.
Njoj je bilo važno da ima veliki stan, da je lepo sređen. Volela je da sprema, čisti do besvesti, da se sve sija, da kuva i da prima rodbinu u Beogradu, da ih gosti, da se pravi važna. Od njega ništa nije tražila –sem novca naravno – nije ga ništa ni pitala. Pošto je novca bilo više nego dovoljno, ustvari dobijala je tolike količine novca zadnjih godina, da je morala dobro da se potrudi da sve potroši, bila je idealna supruga.
Grada je sebi kupio prvo mali stančić u jednom soliteru na periferiji Beograda. Onda je kupio malu kuću sa dvorištem, koje je štiti od radoznalih pogleda.A evo, ima već godinu dana kako je u posedu vile na Senjaku, ne preterano velike, ali luksuzno uređene, opasane visokim zidom. Tu naravno nije živeo sa porodicom. Porodicu je smestio u veliki stan na Novom Beogradu. Vila je bila za njega i njegove strasti i radosti.
Čim se preselio u Beograd, ustalio je svoj seksulani život. Sada je imao veći izbor, prilika je bilo na sve strane. On je postao taj koji bira. Nije se zavaravao, tražio je samo seks. A pošto je bio u prilici da bira, želeo je da uživa u lepoti, mladosti.

……………………….

 

– Želite li još nešto da popijete – trgao ga je iz sanjarenja glas devojke, koja je posluživala u bašti kafića.
– Ne, hvala, donesite račun.
Rešio je da malo prošeta, čisto da pruži noge, usedeo se. Najpre je krenuo do svojih, dole prema ležaljkama, tik uz samu vodu. Razmenio je par reči sa ženom, decom. Oni su se po ceo dan pržili na suncu i kupali, jurcali gore-dole po plaži, bili su zadovoljni. Ostavio ih je ubrzo i krenuo tik uz vodu, tražeći najbrži put da se izvuče iz ove gužve.
Odjednom zastao je kao ukopan. Pogled mu se zaustavio .. . U trenutku mu se zamutilo u glavi. Protrljao je oči, obrisao znaoj sa čela i popravio slamnati šešir, koji ga je štitio od sunca. Izvadio je naočare za vid iz džepa i stavio ih je na oči, umesto naočara za sunce Pogledao je ponovo. Ispred njega je mladić, prelepi mladić, zlatne kose, zlatne kože prekrivene kapima vode, koje su bljeskale na suncu, lagano izlazio iz vode, pogleda uprtog prema njemu, ili je to Gradimiru tako izgledalo. Gradimir je godinama već naučio da se suzdržava, da ne pokazuje svoja osećanja, naklonosti, naročito da ne pokazuje bilo kakva ispoljavanja naklonosti prema istom polu u javnosti. Ali ovo je bilo nešto drugačije, novo za njega.
Lepota i savršenstvo tog mladog, prelepog bošanstva u ljudskom obličju ga je pogodila tako snažno da je osetio kako mu kolena klecaju. Mladić, dečak je lagano izašao iz vode, prošao pored njega i uputio se naviše u potrazi za svojim mestom, peškirom.
Gradimir je naterao sebe da se pokrene. Srce mu je divlje tuklo, znoj je kapao na sve strane. Ovako se nije osećao već decenijama. Osećao je svoje telo kako trne, kao se budi, kako divlje vrišti. Krenuo je nazad kroz gužvu prema kafiću.
-Predomislil i ste se, – cvrkutala je devojka u kafiću, – nećete isti sto?
– Ne želim onaj sto, što gleda pravo na plažu.
– Hoćete da vidite decu, zar ne, možete i odavde, taj sto je rezervisan.
Novčanica je prešla u tišini u devojčinu ruku i ona je požurila da smesti Gradimira za željeni sto.
Odatle je imao odličan pogled na plažu. Morao je da ga posmatra bar još neko vreme.
Ležao je na peškiru i sunčao se. Po prvoj proceni, Gradimir, nije bio siguran imao je oko 15-16 godina.
Već se polako formiralo muško telo, ali bilo je još puno znakova dečaštva . Ali sve je bilo savršeno. Gradimir se nije sećao da je ikada osetio takvu žudnju u svom životu I to samo na prvi pogled, takvu strast, takvu glad.
Panika ga je polako obuzimala. Ne, ne sme da ga izgubi iz vida. Mora da sazna, ko je, kako se zove odakle je.
Kada se malo smirio, primetio je da je u društvu jedne devojke, malo starije od sebe i još jedne žene.
Verovatno majka i sestra. Možda, nisu mnogo ličili. On je bio drugačiji od njih, vanvremenski lep, blistao je, isijavao lepotu, iskušavao Gradimirovu žudnju. Svaki pokret, koje napravilo to njegovo savršeno telo pretvaralo se u bol, koji je žario, duboko u Gradimirovoj utrobi.
Kada je došlo vreme ručku, samo je mahnuo svojima da idu, da će on doći kasnije. Nije mogao da se pomeri, da ostavi mladića van vidokruga. Posle izvesnog vremena i oni su se pokrenuli, počeli da se pakuju. Gradimira je hvatala panika.
– Razmišljaj – govorio je sebi – ne paniči!
Platio je i sačekao da malo odmaknu i krenuo za njima. Pokušao je da sredi misli.
– Dobro je. Prilično su bledunjavi, znači da nisu ovde dugo, možda su tek došli.- razmišljao je dok je koračao za njima.
Išli su prilično dugo. Odmakli su daleko od plaže, već su prešli skoro kroz celo, ne tako veliko primorsko mesto. Gradimira jemučila vrućina, nedostatak kondicije. Ali nastavljao je dalje uporno progonjen svojom žudnjom. Najzad su se zaustavili i ušli u jednu malu kuću, prizemnu, sklepanu, takoreći. Čula se graja, kao da je kućica prepuna ljudi. Seo je na neku ogradu da predahne.
Dok je dolazio do daha, premišljajući šta sledeće da uradi, Gadimir je pogledao prema kućici i video da se vrata otvaraju. Njegovo zlaćano božanstvo je istrčalo i krenulo pravo prema njemu.
– Dobar dan, da li Vam je dobro? – upitao ga je mladić.
– Izgleda da nije baš, zalutao sam u svojoj šetnji. Ali, snaći ću se, odmorio sam se. – pokušavao je Gradimir da vrati smirenost svom drhtavom glasu.
– A ti, kuda si ti pošao?
– Tu do prodavnice, po cigare – odgovorio je mladić u telu božanstva
– Tako mlad, a već pušiš?
– A, ne nije za mene, ja ne pušim.
– Dobro je, neka tako i ostane, ja sam pušač, znam koliko je to zlo. Kako se zoveš?
– Tadija. Mada me niko tako ne zove. Svi me zovu Bata. – odgovorio je daraujući mu osmeh čistog savršenstva.
Hajde, pravićemo jedno drugom društvo do prodavnice.- osmehnuo se I Gradimir, ovoga puta spontano, siguran u sebe da polako ovladava situacijom, da će stvari krenuti baš onim putem, koji je jedini moguć za njega.
– Koliko dugo si ovde……
Tako je ustvari započela Batina priča. Da, priča o Bati.

7 COMMENTS

  1. Jao, divno, ovo je uvod u veleperverzije, hehe. Matora pedofilična pederčina. Seko, svaka čast! Ali onaj deo kada konobarica konstatuje “Hoćete da vidite decu…” hahahaha, pa cash u ruke za mesto koje je već rezervisano – sve za pogled na “familiju”, hehehe. Pa malo lascivnosti (ili ja mnogo pokvareno razmišljam): “Tako mlad, a već pušiš?; “Ja ne pušim”. A matori pokvarenjak razmišlja, pušićeš ti čika Gradimiru sve u 16, samo još to ne znaš. Baš sam odvratna, je l’d a?!

  2. Dopada ti se g. Gradimir F.!?! E pa obaška mi drago. Da li smo sad uneli mali reda u onu krevetsku trojku?
    Ti si super, život je odvratan, ponekad!

  3. Bljak! A ono sa sečom šume sam čuo još 90-tih. Neki lik je imao čak i svoju privatnu vojsku koja je nadzirala celu “operaciju”… Pratimo razvoj situacije (makar da nam svi likovi nisu baš po ukusu…)

  4. 🙂 Ove Zverkine misli..budibogsnama :)))

    I ja pomislio isto 😆

    Nego, Amarilis, dobro te ide ovo 😉 Biće tu svega, kako vidim. Neka, neka 🙂 Mada, možda ne bi bilo loše da za moju dušu malo bolje opišeš ovu malu konobaricu. Nešto vrcavo, sisato, aaa? :)))

  5. Miodraže – ne sa mo bljak, mnogo je gore. Ali, to je absolute evil, a takvih na žalost, ima toliko mnogo oko nas. Biće i neki lik valjda, koji će ti se dopasti!

    Kajzeru – ti si mi stvarno onaj zamajac – pokretač za pisanje. Thanks 🙂

    Milko – Hvala ti na čitanju! Imamo i takve , možda si propustio u ranijim nastavcima, Jovanine doživljaje!

Comments are closed.